Teorijska osnova je teorija "aglomeracije". Flokulanti prvenstveno djeluju tako što približavaju pozitivno (ili negativno) nabijene grupe i negativno (ili pozitivno) nabijene, teško-odvojive-čestice u vodi, smanjujući njihov potencijal i dovodeći ih u nestabilno stanje. Njihova svojstva agregacije zatim uzrokuju agregaciju ovih čestica, omogućavajući im da se odvoje fizičkim ili hemijskim metodama.
Sredstva koja se koriste za postizanje ove svrhe općenito se nazivaju flokulanti. Flokulanti se uglavnom koriste u vodosnabdijevanju i tretmanu otpadnih voda.
Postoje mnoge vrste flokulanata, u rasponu od male-molekularne-težine do visoke-molekularne-težine, od jednokomponentnih-komponentnih do kompozitnih tipova. Opšti trend je prema jeftinim, praktičnim, ne-otrovnim i visoko efikasnim proizvodima. Neorganski flokulanti su jeftini, ali mogu imati štetne učinke na zdravlje ljudi i okoliš. Organski polimerni flokulanti, iako zahtijevaju manje doze, proizvode manje naslaga, poseduju jaku sposobnost flokulacije, lako se odvajaju i efikasno uklanjaju ulje i suspendovane materije, imaju zaostale monomere sa teratogenim, kancerogenim i mutagenim efektima, čime se ograničava njihova primena. Mikrobni flokulanti, zbog nedostatka sekundarnog zagađenja i lakoće upotrebe, pokazuju obećavajuće izglede za primjenu. Mikrobni flokulanti mogu zamijeniti ili djelomično zamijeniti tradicionalne anorganske i sintetičke organske polimerne flokulante u budućnosti. Istraživanje i primjena mikrobnih flokulanata su u ranoj fazi, a njihove karakteristike i prednosti predstavljaju široku perspektivu za razvoj tehnologije tretmana vode.
